Home

Eto i mojih 5 lipa mišljenja o aktualnim temama.

No, prvo, moj "position statement":

1) Država mora aktivno maknuti poslove socijalne skrbi s leđa učitelja i škola. Ako učenik ima poremećaj u ponašanju i ometa nastavu, učitelj to prijavi stručnoj službi koja preuzima učenika. Ako stručna služba to ne može riješiti, predaje učenika i obitelj socijalnoj službi. Dok socijalna služba to ne riješi, učeniku nije mjesto u razredu. TOČKA.

2) Država mora riješiti pritisak roditelja na petice koje učenici nisu zaslužili.
Dok to država ne riješi, najbolje je da svi učitelji svim učenicima za sve daju samo petice. Učitelji tako neće imati pritisak, a problem će se prije početi rješavati.

A sad ono što mislim da je bitno, a ne čuje se od buke koju je opravdano izazvala provala desetljećima nagomilanog nezadovoljstva.

Posao učitelja (nastavnika, profesora, ...) nije lagan i ne može ga obavljati bilo tko.
Traži puno raznovrsnog znanja i vještina, jasne i čvrste stavove gotovo o svemu i neizmjernu stabilnost osobe i čvrstinu, nježnu čvrstinu.

Posao liječnika nisu samo uspjesi, spašavanja života, zahvalnosti pacijenata i rodbine. To su i smrti, pogrešne dijagnoze i liječenja, nezadovoljni pacijenti i obitelji, napadi i prijetnje.
Posao odvjetnika nisu samo sjajno dobivene parnice, velike odštete, izvojevana pravda, već i nepravde i moralne dvojbe i napadi.

Tako se i posao učitelja sastoji više od odgajanja nego od po(d)učavanja. A odgaja se, prije svega, osobnim primjerom. Djeca uče gledajući odrasle. Djeca uče tako da iskušavaju granice, svoje i tuđe. Mi ne želimo da naša djeca kad odrastu budu poslušni zaposlenici i građani koji nit znaju što žele nit se to usude reći, koji čekaju da im se kaže što i kako da rade.
A da bi bili slobodni i sposobni oni moraju eksperimentirati, sami tražiti svoja rješenja, kako u tehnici i prirodoslovlju tako i u društvenim odnosima.
Na kome će iskušavati nego na roditeljima i svojim učiteljima?
Njihov je zadatak, a naše je zadatak omogućiti im, da na nama iskušavaju svoje socijalne i komunikacijske vještine.

Ključno za uspjeh našeg posla je upravo to: ne samo kako ih zainteresirati za ono čemu ih podučavamo, već kako odgovoriti na teška pitanja, provokativna pitanja, kako reagirati na neslaganje, bunt.
To uključuje i drskosti pa i agresiju. Mi moramo otkriti što im je izvor i kako ih rastočiti.

Znam, veliki je problem da mi to ne znamo. Nisu nas naučili. Ono što smo o tom i učili je bilo teorijski. Nemamo praksu, praktično obrazovanje kako se sve to radi. Kako (ne)reagirati, kao biti miran, kako preusmjeriti negativnu energiju učenika. kako kontrolirati grupu, masu, pa i rulju.
To je i veliki nedostatak našeg obrazovanja za učitelje: premalo prakse. Ako itko treba imati jako puno prakse, to su oni koji uče za učitelja (nastavnika, profesora ...).

I zato, svi mi koji ŽELIMO po(d)učavati moramo prvo sami što više učiti: teorije, čitati tuđa iskustva, diskutirati s kolegama (diljem svijeta), iskušavati u praksi. A onda moramo takve praktične treninge tražiti i od naših poslodavaca.

A oni koji ne žele, već (misle da) MORAJU podučavati, oni trebaju čim prije otići na neku drugu vrstu posla. To im je obveza prema djeci koja su im povjerena, i prema sebi samima, svom zdravlju i životnom vijeku.

I da, nisu svi sposobni biti učiteljima, čak ni neki od onih koji (misle da) žele podučavati. Čak ni neki koji su pred mirovinom.