Opasnost globalizacije

Nisam ni prvi ni najglasniji upozoravatelj na opasnosti globalizacije. Samo je moj strah možda drukčiji od onih koje sam do sada čuo. Neki ukazuju na gospodarske učinke, neki na kulturne, a neke plaši nestanak nacionalnih obilježja ili obilježja koje druge skupine.

Mene plaši „jednoumlje“.

Naime, nekada bismo otkrivanjem, ili barem odlaskom u drugu (već poznatu) kulturu, nedvojbeno dobili do znanja da ono što i kako mi radimo, živimo, mislimo, nije jedini mogući način. Nerijetko se nismo slagali s tim drugim načinom, često smo ga napadali, a, nažalost, i pokušali iskorijeniti brutalnom silom ili ideološkom indoktrinacijom. Primjeri su toliko poznati i brojni da ih ne treba ni navoditi.

Gotovo uvijek su to ljudi radili s pozicije intelektualno i duhovno nadmoćne civilizacije koja će unaprijediti primitivnu kulturu.

Ali uvijek nam je, makar polusvjesno, bilo jasno da je naša kultura dogovor, a ne prirodna pojava.

Globalizacija prijeti time da više nećemo imati alternativne kulture s kojima bismo mogli uspoređivati svoju te da stoga buduće generacije, koje nisu vidjele nikakve drugačije kulture, pomisle da je njihova kultura nešto prirodno, Bogom dano, prirodni zakon, a ne samo skup dogovora i pravila koja, najčešće, manjina nameće većini.

Opasnost je da stane razvoj društva zbog općeg uvjerenja da je „to to“: društvo je takvo i takvo treba ostati je je to prirodno.

Doduše, tehnologija, prije svega Internet, više nego ikad u povijesti omogućava, olakšava i pomaže marginaliziranim pojedincima da se pronađu, povežu, udruže i djeluju te tako pokušaju ukazati većini da postoje i drugačiji pogledi, uvjerenja, sustavi vrijednosti i mogućnosti ustroja društva. No veliko je pitanje u kojoj mjeri će takve manjine moći utjecati na glavninu društva, ako ono vjeruje da je njegova kultura „to“.