Filmski western grad

Tko je gledao neki „kaubojac“, western filmsko ostvarenje, prisjetit će se scene prašnjave središnje (jedine?) ulice i niza kuća s obje strane.

I nije teško zamisliti kako s jedne strane ulice je saloon ili javna kuća, a s druge ured šerifa. I možemo vizualizirati kako je na prozoru šerifova ured sam šerif, brkat, s crnim šeširom na glavi, besprijekorne bijele košulje i crna prsluka za kojeg je zataknuo palčeve, a iz kraja usana se dimi cigarilos – oličenje muževnosti.

A isto tako možemo zamisliti s druge strane na prozoru saloona, ljepoticu plave kose čiji joj kovrčavi pramenovi uokviruju ljepuškasto lice, crvenih napućenih usana, dok grudi kipe iz čvrsto stegnute čipkaste haljine – oličenje ženstvenosti.

I taj glumac – šerif promatra kolegicu na prozoru njena prekrasnog saloona i razmišlja: „Bože kako je lijepa, a pogledaj mene, imam samo ovu košulju i prsluk, ispod kratke hlače i natikače, moj ured je samo kulisa, s ove strane samo čavli, piljevina, stolarski alat i ostaci salame i kruha od doručka filmskih tesara.

Ona pak, promatra njega i misli: „Bože kako je lijep i muževan, a pogledaj mene, imam samo ovu haljinu iznad struka, ispod kratke hlače i natikače. Moj saloon je samo ulična kulisa, s ove strane samo zemljani pod, čavli, piljevina, stolarski alat i ostaci salame i kruha od doručka filmskih tesara.

Tako i mi, prečesto uspoređujemo tuđu vanjštinu i vlastitu nutrinu. I u toj usporedbi uvijek ćemo se osjećati loše. Vanjštine se glačaju, poliraju, dovode do savršenstva, ili samo ne pokazuju nutrinu. A mi, promatrajući iznutra, često ne vidimo svoju vanjsku ljepotu i značaj.