Želimo binarno

Mi ljudi težimo binarnom, binarnim vrijednostima.

Čovjekovo tijelo, pa i mozak su potpuno analogni, s kontinuiranim vrijednostima u velikom rasponu. Često algoritamske. Npr. čujemo čak i vrlo male razlike u šapatu, ali samo velike promjene kod glasnih zvukova poput pneumatskog čekića. Međutim naš um teži binarnim vrijednostima: dobro-loše, puno-malo.

Da bismo nešto odlučili, planirali akcije, postavili odnose, treba nam znati je li nešto dobro ili loše, prihvatljivo ili neprihvatljivo, poželjno ili nepoželjno, novo ili staro, muževno ili ženstveno.

A zapravo baš NIŠTA se ne može tako kategorizirati. Ne u apsolutnom smislu. Samo relativno, u odnosu na nešto ili nekog ili nekad.

Na primjer, u usporedbi s osobom X ja sam bolesno uredno stvorenje, a u usporedbi s osobom Y ja sam odvratno neuredan stvor. Dakle, jesam li ja uredan ili neuredan? I jedno i drugo, ni jedno ni drugo. Jer sve je to moguće odrediti samo U ODNOSU s nekim drugim.

Zato pribjegavamo pravilima pa mislimo da to možemo odrediti u odnosu na pravilo. Jesam li ja pristojan ili nepristojan ako vas gledam u oči dok mi govorite. No n ito nije apsolutno nego ovisi o kulturi i jeste li vi u odnosu na mene „više“ ili „niže u hijerarhiji.

U zapadnoj kulturi pristojno je gledati u oči sugovornika, ma tko on bio. Dok je u nekim dalekoistočnim kulturama to znak nepoštovanja „starijeg“, smatra se da time pokazujemo da mislimo da smo mu ravnopravni.

Nama se teško nositi s pomičnim, plutajućim kriterijima. Kad je nešto, neki X, u nekoj situaciji dobro, prihvatljivo, poželjno, a u drugoj nije? Kad je količina Y nekad previše, a nekad premalo?

Mi bismo jednostavna, čvrsta, sigurna pravila. A to ne postoji u prirodi, pa tako ni u društvu.

Zato ljudi prigrle bibliju, ideologiju, corporate identity, titule, tradicije – jar daju okvir. Imamo osjećaj da je sve jasno, dobro definirano, objektivno mjerljivo. Tada ne treba upregnuti um, ne treba biti zdvojan nad svojom odlukom, odgovornost se može prebaciti na nekog drugog. A i osjećaj zaštićenosti, sigurnosti u okrilju istomišljenika je veći.

Naporno je, teško i nesigurno uvijek sam prosuđivati što učiniti, a što ne. Kakav biti, a kakav ne. Oduprijeti se nagonima, porivima, instinktima – ili ih slijediti. Svu odgovornost nositi na svojim ramenima. Stalno se boriti sa sumnjama i dvojbama.