Hrvatski Jezik
Engleski jezikKad nam se zavuče kamenčić u cipelu i počne nas bockati i žuljati, brzo uočimo da nas nešto smeta. A brzo i shvatimo što je uzrokom.
Emocionalne „kamenčiće“ puno teže uočavamo i dijagnosticiramo.
Koliko puta prođe cijeli dan dok ne shvatimo da nešto „ne štima“, da se ne osjećamo dobro, da nismo dobro raspoloženi, da nas tišti, straši, živcira, razdražuje? Možda tek kad nas netko pita kako smo ili zašto smo neraspoloženi ili završimo u sukobu s nekim?
A i tada, teško nam je odrediti kako se zapravo osjećamo: je li to ljutnja ili strah, tjeskoba od nečeg neodređenog ili nešto konkretno, je li uzročnik u nama ili nekom drugom?
Tek kad shvatimo kako se osjećamo, možemo tražiti zašto: što smo to učinili, ili nismo, što je to netko učinio ili nije pa to uzrokuje taj emocionalni kamenčić.
Nerijetko to žuljanje traje toliko dugo da se stvori rana, a te rane znaju prerasti u otvorene, nikad zacijeljene rane. Malo po malo, žuljanje postaje opasna gnojna rana, koja čeka ili da nas uguši ili da sav taj gnoj eksplodira prema van.
A tada je vrlo teško tražiti lijek za te rane. Trebalo bi problem rješavati dok je još samo mali žulj u pitanju ili blaga iritacija.
A to znači da bismo emocionalni kamenčić trebali prepoznati čim ranije. I izvaditi ga odmah.
Jedna moguća metoda je kratko, ali ozbiljno razgovarati sa samim sobom svako jutro, nakon buđenja: „Kako si jutros? Smiješiš li se? Imaš li volje za izazove? Plaši li te nešto? Što? Smeta li te nešto? Što? Bi li danas trebalo maknuti neki kamenčić?“
No, isto tako bi trebalo razgovarati pred počinak: „Kakav ti je bio danas dan? Što ti dovodi osmjeh na lice? Što ti čini da se osjećaš dobrim?“