Duboki spokoj i zadovoljstvo postojanja

Piše jedna moja bivša studentica koja radi u prestižnoj tehnološkoj tvrtki u jednoj europskoj metropoli, Meki mnogih turista i gastarbajtera:

Moja ljubav prema ovom gradu... ma koja ljubav, ne osjećam više ništa. Dosta mi je cigli i vjetra za 19 života. Cigle, vjetar, pazi kuda hodaš. Mrtvi turisti. Još malo cigli. Prljave ulice, pazi kuda hodaš. Praktični ljudi sa ciglenim srcima. Neotesani imigranti iz cijelog svijeta koji ne paze kuda voze, kuda hodaju. Predstavljanje kao 'expat' (mrš). Miris trave koju ne pušiš te zapljusne u prljavoj ciglenoj ulici. Biciklist koji te želi ubiti jer je on u pravu. Vjetar koji ne staje ni na sekundu, daj stani malo da se posložim. Ne osjećam ništa više, samo iritaciju.

Spontana reakcija na to mi je:

     Nigdje ne postoji raj. Koliko je tužno kad odeš u svijet tražeći bolje mjesto, a ono – čorak!

A onda ... opet ....

Gledaš te nervozne bicikliste i pitaš se: "Što vas muči? Zašto niste sretni?"

Njuškaš dim trave i osjećaš zadovoljstvo što tebi ništa vanjsko ne treba da budeš svoja.

Puštaš vjetar da ti razmeće odjeću, da ti gura kosu na oči i puštaš ga ... i smješkaš se njegovoj djetinjoj upornosti.

Promatraš turiste koji žure da ispune kvotu svoje sreće još jednom galerijom, još jednom ulicom, kanalom, kućom.

Upireš pogledom u ciglu, jednu ciglu i razmišljaš koliko je takvih scena ona vidjela, i koliko će ih još vidjeti i ostat će svoja, ostat će cigla.

I obuhvatiš pogledom i onu pored nje i još jedan red i još jedan zid i još jedan niz zgrada i osjetiš spokoj tih cigli.

I onda duboko osjetiš svoj spokoj, jer sve to izvanjsko ne može narušiti tvoj spokoj i zadovoljstvo postojanja i radost omnipotentnosti tvog tijela, uma i duše.