Nužnost akademske sredine

Piše jedna poznanica:

Što više učim, više kužim koliko ne znam i koliko još moram učiti.

Taman sam završila jedno usavršavanje i već bih išla na novo...
Trebala bih i oblikovati svoju edukaciju iz financijske pismenosti za mikro i male poduzetnike, ali stojim već duže na jednoj stepenici i ne znam dalje jer ne znam pojednostaviti stvari. Sve mi se čini bitno, a bojim se da će ljudima biti nerazumljivo i previše informacija. Nije teško učiti, teško je znati prenijeti znanje.

Nemam baš sugovornike ni literaturu za ovu temu i onda se povlačim u sebe, samoću, mir i tišinu... Nisam baš ni neki ekstrovertirani tip i ne kužim samoreklamu. Nemam pojma kako ću doći do klijenata i to me brine... Ja bih najradije sve radila besplatno. Ne znam naplatiti svoju uslugu i reći naglas svoju cijenu. Divim se ljudima koji to mogu s lakoćom napraviti.

Moj odgovor:

Mnogi ne razumiju ili su zaboravili da ono što neku školu (fakultet, akademiju, vrtić ...) čini velikom nisu ni zgrada, ni oprema, ni novac, ni "imena", ni program već ... razgovor.
Kad trebaš raskriliti misli, pročistiti misli, optimizirati misli, prepričati poznato, .... drugim riječima kad trebaš misliti, ključno je imati "sparing partnere", ljude s kojima ćeš ukrstiti intelektualne mačeve.

Nema važnijeg ni inspirativnijeg procesa nego kad nakon žestoke diskusije kažeš: "Sad pojma nemam koje je moje mišljenje!"

Ono što Vama treba je prava akademija i pravi akademici da s njima oštrite sve to što Vam se mota po glavi.

Ne znači to da čovjeku ne treba ili da ne može i u samoći doći do spoznaja. Štoviše, takav umni rad je nužan. Ali uvijek dolazi trenutak kad za razbistravanje vlastitog treba još neki um.

Na izvjestan način taj dijalog mora biti bezinteresan. Jedini interes treba biti vjetrenje misli. No, interes u zaključak bi trebao izostati. Tek kad ne preferiramo ni jedan zaključak, tek tada slobodno i dubinski mislimo.