Ljubav … je zapravo tako jednostavna stvar.
I tako DOSTUPNA.
Živimo u uvjerenju da nam se ljubav rijetko događa. I to – događa!
Dakle, mora doći izvana. Mora netko ili nešto biti „pravo“ da potakne kemiju ljubavi.
A to zapravo uopće nije tako.
Ljubav dolazi iznutra.
Oko nas je more toga što možemo ljubiti.
Zelenilo, na primjer. Pjev ptica. Šum rijeke. Ogledalo bonace. Huk valova. Razigranost vjetra. Postojanost kiše. Spokoj na licu spavača. Radost životinje. Dobrobit bližnjeg. Trenutak cvata cvijeta. Osmjeh drage osobe.
Ritam suvremenog života i nametnute nam vrijednosti čine da sve navedeno izgleda prozaično, patetično. Čini nam se da je nešto drugo važnije. A nije.
Čekamo da nam dođe ljubav života. A često je već tu.
Puštamo da nam nađena ljubav života posivi. A ona je i dalje ružičasta, samo to ne vidimo.
Mudra je izreka da nije tajna sreće u tome da radimo (samo) ono što volimo, već da volimo to što radimo.
Isto tako nije tajna u tome da nam dođe ljubav života, već da ljubimo život koji imamo i sve koga i što u njemu imamo.
Nema savršenog čovjeka ni savršene stvari. I dok smo god koncentrirani na njihove nesavršenosti i dok čekamo nekog ili nešto što neće imati tu nesavršenost, ne možemo biti sretni.
Svatko naš i sve oko nas ima nešto što možemo ljubiti, što nas može istinski i duboko radovati i zadovoljavati. Prihvatimo to zadovoljstvo, osjetimo tu ljubav, pustimo joj da nas prožme i pustimo ju da zrači iz nas.
Ako treba nešto poboljšavati, dorađivati, dopunjavati, nek to bude kasnije, sutra. Sada, ovdje, osvijestimo to što je dobro i pustimo toplini da vlada.
I, da … problem je i u tome što nas uvjeravaju da je ljubav samo jedna i često da je to zaljubljenost u partnera. Zaljubljenost nije ljubav. Ljubav je ono postojano u nama i ima ih mnogo, za svakoga dovoljno. Samo ju moramo osvijestiti, dozvoliti joj da se razvije.