Hrvatski Jezik
Engleski jezikŠto ja stvarno želim, što me zaista čini sretnim, tko sam zapravo ja?
Za naći sebe, istinskog, čistog, SVOG sebe, treba opuštanje, a ne napor. Posvemašnje opuštanje, da skliznu sve stege I svi oklopi, da se ponovno rodimo, čisti i nevini.
Samo što rijetko tko to zna napraviti.
Ako odrastamo u uvjetovanoj ljubavi, cijelo naše biće je usmjereno na to da stalno traži odgovor na pitanje: "što i kako moram napraviti da bi me voljeli?"
Ako odrastamo u atmosferi ruganja, bojimo se izreći što želimo.
I stvari onda postanu još kompliciranije, jer svaku našu želju ili samo znatiželju, moramo opravdati.
Vrlo brzo od opravdavanja drugima dolazimo do opravdavanja sebi samome. Od dokazivanja drugima da smo vrijedni ljubavi do dokazivanja sebi samome.
Kako je, zapravo, sve to teško dokazati i opravdati, mi onda racionaliziramo. Uvjeravamo druge i sebe same na milion načina. I sve to okupira našu svijest, a prava htijenja i osjećaji tonu sve dublje u podsvijest. Bivaju zakopani slojevima nevažnog, ali okamenjenog u nama.
I sada je teško opustiti se i otpustiti te stege.
Jer mi ih nismo ni svjesni. Možda osjećamo pritisak, ali ne znamo od kud dolazi. Jer mnoge od tih stega doživljavamo kao svoje: biti bračni partner, dijete/roditelj, zaposlenik/poslodavac, žena/muškarac ... sve te uloge su nam jako definirali i mi ih prihvatili i sad mislimo da smo to mi - baš takvi kakvi smo navikli da moramo biti.
I svaki odmak od stereotipa, malo drukčiji roditelj, partner, zaposlenik, žena - traži da odmah opravdamo odmak, da ga racionaliziramo, pacificiramo, fiskaliziramo ... i to činimo prvo sebi, prije nego njima- drugima.
I dok ne opravdamo odmak, mi ga se ne sudimo ni napraviti. A kad uspijemo opravdati, onda odmak radimo samo u okvirima tog opravdanja, ni mrvice dalje ili drukčije.
A osim toga, stege daju i sigurnost: dok ne izlazim iz okvira, voljet će me, poštovat ću sama sebe, neće me nitko i ništa povrijediti.
A kad trgamo okove, kad izlazimo na slobodu, nema sigurnosti, nema podrške, nema oslonca. Sami smo! Koja zastrašujuća misao - biti sam, bez podrške, bez pravila.
Svaka odluka koju napravim je korak prema grešci. Užas! Jer griješiti se ne smije. Napast će me, osuditi, odbaciti. Sam sebe neću moć pogledat u ogledalo i voljet se. Jer sam pogriješio! Prekršio pravila, izašao iz okvira i eto mi ga na sad!
I zato je za to opuštanje potrebno utočište, svetište. Treba nam svećenica da nas vodi na tom putu. Voditi ne znači pokazivati nam novi put, njega sami moramo tražiti, pa ni micati nam prepreke s tog puta, već samo biti tu - da znamo da nas netko bezuvjetno voli na putu otrkivanja sebe. Svaki put kad zastanemo u strahu, njen glas će nas potaknuti na novi korak. Svaki put kad se ukočimo njen dodir će opustiti naše mišiće. Svaki put kad zaplačemo ona će skupljati naše suze u svoje dlanove.
I nije dovoljna samo svećenica, već i drugi poput nas, da jedni druge prihvaćamo takve kakvi jesmo, da vidimo uzajamno naše borbe, strah, stid, ukočenost. Da svoje borbe, dvojbe i tuge vidimo u drugima, da pomažući njima svojim nijemim prisustvom, oni pomognu nama. U traženju sebe.