© 2024 Predrag Pale

Home

Detalji
Kategorija: Opće teme o životu

Tko je gledao neki „kaubojac“, western filmsko ostvarenje, prisjetit će se scene prašnjave središnje (jedine?) ulice i niza kuća s obje strane.

I nije teško zamisliti kako s jedne strane ulice je saloon ili javna kuća, a s druge ured šerifa. I možemo vizualizirati kako je na prozoru šerifova ured sam šerif, brkat, s crnim šeširom na glavi, besprijekorne bijele košulje i crna prsluka za kojeg je zataknuo palčeve, a iz kraja usana se dimi cigarilos – oličenje muževnosti.

A isto tako možemo zamisliti s druge strane na prozoru saloona, ljepoticu plave kose čiji joj kovrčavi pramenovi uokviruju ljepuškasto lice, crvenih napućenih usana, dok grudi kipe iz čvrsto stegnute čipkaste haljine – oličenje ženstvenosti.

I taj glumac – šerif promatra kolegicu na prozoru njena prekrasnog saloona i razmišlja: „Bože kako je lijepa, a pogledaj mene, imam samo ovu košulju i prsluk, ispod kratke hlače i natikače, moj ured je samo kulisa, s ove strane samo čavli, piljevina, stolarski alat i ostaci salame i kruha od doručka filmskih tesara.

Ona pak, promatra njega i misli: „Bože kako je lijep i muževan, a pogledaj mene, imam samo ovu haljinu iznad struka, ispod kratke hlače i natikače. Moj saloon je samo ulična kulisa, s ove strane samo zemljani pod, čavli, piljevina, stolarski alat i ostaci salame i kruha od doručka filmskih tesara.

 

Tako i mi, prečesto uspoređujemo tuđu vanjštinu i vlastitu nutrinu. I u toj usporedbi uvijek ćemo se osjećati loše. Vanjštine se glačaju, poliraju, dovode do savršenstva, ili samo ne pokazuju nutrinu. A mi, promatrajući iznutra, često ne vidimo svoju vanjsku ljepotu i značaj.

Detalji
Kategorija: Opće teme o životu

Čini mi se da je cilj svakog čovjeka da se osjeća dobro.

Svatko se želi osjećati dobro.

Samo je pitanje: „Što mi treba da se osjećam dobro?“

A problem je u tome što nam okolina natura da ćemo se dobro osjećati kad nam je nos ovakav ili onakav, kad imamo titulu ovu ili onu, bankovni račun ovakav ili onakav, kad se družimo s ovim ili onim ljudima, kad ...

A mi zapravo ne znamo što želi naše biće, čemu ono zapravo žudi.

 

Pokušavajući zadovoljiti svoju temeljnu ljudsku potrebu da budemo prihvaćeni, da budemo „netko“ u društvu, mi preuzimamo tuđe kriterije i potrebe i više ne znamo što MI stvarno želimo i trebamo.

 

Tek kad se mogu osjećati dobro sam u sebi, kad sam sam sebi dobar, lijep, pametan, koristan, važan, bez obzira koliko mi je u novčaniku, što mi piše na posjetnici, kakve su mi sise, kosa, trbuh, koje nagrade i priznanja imam, tek tada mogu početi slutiti što mene zaista čini sretnim.

Tek tada imam uvjete da se počnem istinski osjećati dobro. Trajno, stalno.

 

Detalji
Kategorija: Obrazovanje

Učitelji u nas se već desetljećima žale da roditelji očekuju samo petice i to ne od svoje djece, već od učitelja. Roditelji se pravdaju da ih na to sile pravila i kriteriji upisa u više razine obrazovanja.

Jednom sam negdje našao ovakav opis ocjena:

2 – dovoljno:     učenik je napravio dovoljno i dovoljnom kvalitetom, tako da bi mogao zadovoljiti minimalna očekivanja korisnika

3 – dobro:           učenik je ispravno napravio sve što je učitelj od njega tražio

4 – vrlo dobro:  učenik je napravio više nego što je učitelj tražio, ili je to napravio kvalitetnije nego što je očekivano

5 – izvrsno:         učenik je napravio nešto što se (samo) rijetko vidi i daleko je iznad očekivanog

 

Na ispitima uvijek tražim što student zna, podučavam na ispitu i ocjenjujem blago. Ali ipak ima studenata koji smatraju da su trebali dobiti višu ocjenu. Tada ih pitam:

„Biste li Vi išli zubaru koji o Vašem problemu zna koliko ste Vi sada pokazali?“

Do sada mi još nitko nije rekao da bi.

Jer, smatram dam za dovoljan, moraš znati koliko želiš da zna tvoj zubar (ili automehaničar, ili odvjetnik ili ….)

 

Jednom sam pročitao na koji način štrajkaju vozači javnog prijevoza u Tokiju: voze, ali ne naplaćuju karte. To je rodilo jednu ideju:

Pozvati sve učitelje u zemlji da jednu godinu dijele samo petice. To je ono što od njih očekuju učenici i roditelji. Pa nek' im bude. A tko se ne slaže, neka javo kaže kojem učeniku treba dati manju ocjenu i neka odgovara za to pred svim nezadovoljnima.

Ili neka puste učitelje da rade svoj posao.

 

Detalji
Kategorija: Obrazovanje

Bilo bi važno da o tome kako treba nešto urediti u školama sudjeluju samo oni koji su proveli berem jedan sat sami s razredom i to s razredom u kojem su dva ili više učenika s poremećajem u ponašanju.

 

Moje je iskustvo izuzetno limitirano i jedva da se usudim išta govoriti o takvim stvarima, a kamoli sugerirati kako to riješiti.

Moja je kćer išla u razred (24 učenika) u kojem je PET dječaka imalo teške poremećaje u ponašanju. Jedan od njih kojih je bio najmanje problematičan od njih pet, bio je u grupi koja je ubila Luku Ritza.

Podučavao sam izvanškolski treći razred informatici. Kad jedan učenik nije prestao udarati drugog, pitao sam ga kako bi se osjećao da tako ja njega udaram. Nije ga puno umirilo, ali je zato na idući sat, usred sata umarširala njegova majka i pred svom djecom se stala derati na mene da šta ja imam napadati njena sina.

Radeći popularizaciju STEM-a u okviru znanstvenog istraživanja, usred sata učenik je podigao pogled s papira s kojim je radio, skočio na klupu, a zatim s nje kroz prozor. Sve se dogodilo toliko brzo da ga je njegova asistentica u nastavi jedva stigla uhvatiti za vestu, ali uzalud. Bilo je u prizemlju pa mu se ništa nije dogodilo. Ja sam samo mogao bespomoćno gledati pritrčavajući s druge strane učionice.

U jednom drugom razredu bio je učenik koji se tak oponašao (12 godina) da su učitelji bježali od njega po hodnicima, na moje oči.

Kad mi je učenik ušao u razred vrišteći i nije prestajao viknuo sam da prestane i izađe. Dotrčao mi je ravnatelj (koji je za njim hodao) i uplašeno rekao a ne smijem tako s učenikom. Rekao sam mu neka ga onda odvede u svoj ured. Ostavio ga je, a ja sam brzo shvatio da je učenik vrlo inteligentan unatoč svojim problemima. Našao sam mu zanimaciju do kraja sata i osim povremenog ispada nije bilo većih problema. Smatram da sam imao samo sreću da nije teže ometao nastavu.

No u tom istom razredu bio je učenik takvog ponašanja prije sata da sam ga jedva uspio privoliti da sjedi i nešto radi. Pomislivši da sam ipak uspio utjecati na njega, poslije sata sam razgovarao s njim i pohvalio ga te pitao za njegove interese. Odgovor je bio takav da mi s sledila krv u žilama. Ne usudim se ovdje napisati psihijatrijsku dijagnozu koja mi je pala na pamet.

Netom maturanti koji postanu naši brucoši, na satu preda mnom jedu burek, leže na klupi, ustaju i izvode tjelesne vježbe, govore međusobno na glas (oni uopće ne vladaju tehnikom šaptanja, ne znaju kako se šapuće), te se deru dijagonalno jedan drugome preko dvorane za 250 ljudi.

To da na predavanju kartaju, kolektivno gledaj utakmicu, ulazi i izlaze bučno ka im se prohtije je smiješno ovdje spominjati "jer ne ometaju predavanje".

To čine studenti na "elitnom" fakultetu koji dolaze iz "elitnih" zagrebačkih škola.

 

S druge strane imam skromni uvid u rad, znanje i razmišljanje učitelja, nastavnika i profesora (ja volim za sve nas koristiti riječ "učitelj").

Držim im predavanja već 20 godina i slušam njihova pitanja i komentare.

Četiri sam godine u povjerenstvu za stručne ispite iz informatike.

Na svoje sam uši slušao i gledao metodičare s nekih naših sveučilišta, a onda u praksi gledao njihove učenike.

Predavao sam pedagozima i ravnateljima.

Mogu samo reći da mi rijetki dovedu osmijeh na lice.

 

Hrvatsko se obrazovanje ne može poboljšati (jednom) zakonskom odredbom, administrativnom mjerom, u jednoj godini.

Njemu treba njega. Odlučna, sustavna, ljudska, brižna, stručna dugogodišnja mjera.

S jedne strane škola mora prestati biti ustanova za socijalnu skrb. Ustanove socijalne skrbi moraju obaviti svoj posao i iz škole ukloniti djecu s problematičnim ponašanjem (koje je uvijek povezano s disfunkcionalnim roditeljima) dok se oni ne dovedu u okvire koji ne sprečavaju razvoj ostale djece. U svakom smislu treba zaštititi učitelje da rade (samo) svoj posao.

S druge strane iz sustava treba ukloniti sve radnike (ravnatelje, pedagoge, psihologe i učitelje, ali i podvornike i ostale) koji ne rade svoj posao kako treba ni nakon što im se pruži šansa da nauče.

Obrazovni sustav je apsolutno najvažniji sustav jedne nacije, Ni zdravstvo, ni sudstvo, ni policija, ni vojska ni oni što nas hrane nisu toliko važni.

Ne može biti manjka novca za školstvo, manjka vremena, i manjka znanja da ono napreduje. Tko to ne razumije, ako ništa drugo, zaslužuje da u starosti pati zbog nebrige mladih.

 

Sve koji mislite da imaju rješenje za školstvo, pozivam na jednostavan misaoni eksperiment.

Zamislite jednu školu u kojoj su dva paralelna razreda istog uzrasta od kojih jedan prosperira, učenici se lijepo razvijaju, a drugi koji zaostaje. Sastavi razreda su jednaki i sve je jako slično. Samo su učitelji različiti. Ravnatelj odluči zamijeniti učitelje između razreda.

  1. Razmislite koje će sve reakcije i od koga sve nastati
  2. Razmislite koje sve pravne, administrativne, financijske, svjetonazorske, sindikalne i ine promjene treba napraviti da se riješi ovaj problem
  3. Ali prije svega vas pozivam da razmislite što biste VI predlagali kao rješenje da je Vaše dijete u:
    • slabijem razredu
    • naprednijem razredu
  1. Put u slobodu - ili traženje sebe
  2. Ljubav je unutra

Stranica 2 od 5