© 2024 Predrag Pale

Home

Detalji
Kategorija: Opće teme o životu

Što ja stvarno želim, što me zaista čini sretnim, tko sam zapravo ja?

Za naći sebe, istinskog, čistog, SVOG sebe, treba opuštanje, a ne napor. Posvemašnje opuštanje, da skliznu sve stege I svi oklopi, da se ponovno rodimo, čisti i nevini.

Samo što rijetko tko to zna napraviti.

Ako odrastamo u uvjetovanoj ljubavi, cijelo naše biće je usmjereno na to da stalno traži odgovor na pitanje: "što i kako moram napraviti da bi me voljeli?"

Ako odrastamo u atmosferi ruganja, bojimo se izreći što želimo.

I stvari onda postanu još kompliciranije, jer svaku našu želju ili samo znatiželju, moramo opravdati.

Vrlo brzo od opravdavanja drugima dolazimo do opravdavanja sebi samome. Od dokazivanja drugima da smo vrijedni ljubavi do dokazivanja sebi samome.

Kako je, zapravo, sve to teško dokazati i opravdati, mi onda racionaliziramo. Uvjeravamo druge i sebe same na milion načina. I sve to okupira našu svijest, a prava htijenja i osjećaji tonu sve dublje u podsvijest. Bivaju zakopani slojevima nevažnog, ali okamenjenog u nama.

 

I sada je teško opustiti se i otpustiti te stege.

Jer mi ih nismo ni svjesni. Možda osjećamo pritisak, ali ne znamo od kud dolazi. Jer mnoge od tih stega doživljavamo kao svoje: biti bračni partner, dijete/roditelj, zaposlenik/poslodavac, žena/muškarac ... sve te uloge su nam jako definirali i mi ih prihvatili i sad mislimo da smo to mi - baš takvi kakvi smo navikli da moramo biti.

I svaki odmak od stereotipa, malo drukčiji roditelj, partner, zaposlenik, žena - traži da odmah opravdamo odmak, da ga racionaliziramo, pacificiramo, fiskaliziramo ... i to činimo prvo sebi, prije nego njima- drugima.

I dok ne opravdamo odmak, mi ga se ne sudimo ni napraviti. A kad uspijemo opravdati, onda odmak radimo samo u okvirima tog opravdanja, ni mrvice dalje ili drukčije.

 

A osim toga, stege daju i sigurnost: dok ne izlazim iz okvira, voljet će me, poštovat ću sama sebe, neće me nitko i ništa povrijediti.

A kad trgamo okove, kad izlazimo na slobodu, nema sigurnosti, nema podrške, nema oslonca. Sami smo! Koja zastrašujuća misao - biti sam, bez podrške, bez pravila.

Svaka odluka koju napravim je korak prema grešci. Užas! Jer griješiti se ne smije. Napast će me, osuditi, odbaciti. Sam sebe neću moć pogledat u ogledalo i voljet se. Jer sam pogriješio! Prekršio pravila, izašao iz okvira i eto mi ga na sad!

 

I zato je za to opuštanje potrebno utočište, svetište. Treba nam svećenica da nas vodi na tom putu. Voditi ne znači pokazivati nam novi put, njega sami moramo tražiti, pa ni micati nam prepreke s tog puta, već samo biti tu - da znamo da nas netko bezuvjetno voli na putu otrkivanja sebe. Svaki put kad zastanemo u strahu, njen glas će nas potaknuti na novi korak. Svaki put kad se ukočimo njen dodir će opustiti naše mišiće. Svaki put kad zaplačemo ona će skupljati naše suze u svoje dlanove.

I nije dovoljna samo svećenica, već i drugi poput nas, da jedni druge prihvaćamo takve kakvi jesmo, da vidimo uzajamno naše borbe, strah, stid, ukočenost. Da svoje borbe, dvojbe i tuge vidimo u drugima, da pomažući njima svojim nijemim prisustvom, oni pomognu nama. U traženju sebe.

 

Detalji
Kategorija: Opće teme o životu

Ljubav … je zapravo tako jednostavna stvar.

I tako DOSTUPNA.

Živimo u uvjerenju da nam se ljubav rijetko događa. I to – događa!

Dakle, mora doći izvana. Mora netko ili nešto biti „pravo“ da potakne kemiju ljubavi.

A to zapravo uopće nije tako.

Ljubav dolazi iznutra.

Oko nas je more toga što možemo ljubiti.

Zelenilo, na primjer. Pjev ptica. Šum rijeke. Ogledalo bonace. Huk valova. Razigranost vjetra. Postojanost kiše. Spokoj na licu spavača. Radost životinje. Dobrobit bližnjeg. Trenutak cvata cvijeta. Osmjeh drage osobe.

Ritam suvremenog života i nametnute nam vrijednosti čine da sve navedeno izgleda prozaično, patetično. Čini nam se da je nešto drugo važnije. A nije.

Čekamo da nam dođe ljubav života. A često je već tu.

Puštamo da nam nađena ljubav života posivi. A ona je i dalje ružičasta, samo to ne vidimo.

Mudra je izreka da nije tajna sreće u tome da radimo (samo) ono što volimo, već da volimo to što radimo.

Isto tako nije tajna u tome da nam dođe ljubav života, već da ljubimo život koji imamo i sve koga i što u njemu imamo.

Nema savršenog čovjeka ni savršene stvari. I dok smo god koncentrirani na njihove nesavršenosti i dok čekamo nekog ili nešto što neće imati tu nesavršenost, ne možemo biti sretni.

Svatko naš i sve oko nas ima nešto što možemo ljubiti, što nas može istinski i duboko radovati i zadovoljavati. Prihvatimo to zadovoljstvo, osjetimo tu ljubav, pustimo joj da nas prožme i pustimo ju da zrači iz nas.

Ako treba nešto poboljšavati, dorađivati, dopunjavati, nek to bude kasnije, sutra. Sada, ovdje, osvijestimo to što je dobro i pustimo toplini da vlada.

 

I, da … problem je i u tome što nas uvjeravaju da je ljubav samo jedna i često da je to zaljubljenost u partnera. Zaljubljenost nije ljubav. Ljubav je ono postojano u nama i ima ih mnogo, za svakoga dovoljno. Samo ju moramo osvijestiti, dozvoliti joj da se razvije.

Detalji
Kategorija: Opće teme o životu

Piše jedna poznanica:

Što više učim, više kužim koliko ne znam i koliko još moram učiti.

Taman sam završila jedno usavršavanje i već bih išla na novo...
Trebala bih i oblikovati svoju edukaciju iz financijske pismenosti za mikro i male poduzetnike, ali stojim već duže na jednoj stepenici i ne znam dalje jer ne znam pojednostaviti stvari. Sve mi se čini bitno, a bojim se da će ljudima biti nerazumljivo i previše informacija. Nije teško učiti, teško je znati prenijeti znanje.

Nemam baš sugovornike ni literaturu za ovu temu i onda se povlačim u sebe, samoću, mir i tišinu... Nisam baš ni neki ekstrovertirani tip i ne kužim samoreklamu. Nemam pojma kako ću doći do klijenata i to me brine... Ja bih najradije sve radila besplatno. Ne znam naplatiti svoju uslugu i reći naglas svoju cijenu. Divim se ljudima koji to mogu s lakoćom napraviti.

Moj odgovor:

Mnogi ne razumiju ili su zaboravili da ono što neku školu (fakultet, akademiju, vrtić ...) čini velikom nisu ni zgrada, ni oprema, ni novac, ni "imena", ni program već ... razgovor.
Kad trebaš raskriliti misli, pročistiti misli, optimizirati misli, prepričati poznato, .... drugim riječima kad trebaš misliti, ključno je imati "sparing partnere", ljude s kojima ćeš ukrstiti intelektualne mačeve.

Nema važnijeg ni inspirativnijeg procesa nego kad nakon žestoke diskusije kažeš: "Sad pojma nemam koje je moje mišljenje!"

Ono što Vama treba je prava akademija i pravi akademici da s njima oštrite sve to što Vam se mota po glavi.

Ne znači to da čovjeku ne treba ili da ne može i u samoći doći do spoznaja. Štoviše, takav umni rad je nužan. Ali uvijek dolazi trenutak kad za razbistravanje vlastitog treba još neki um.

Na izvjestan način taj dijalog mora biti bezinteresan. Jedini interes treba biti vjetrenje misli. No, interes u zaključak bi trebao izostati. Tek kad ne preferiramo ni jedan zaključak, tek tada slobodno i dubinski mislimo.

 

 

Detalji
Kategorija: Opće teme o životu

Piše jedna moja bivša studentica koja radi u prestižnoj tehnološkoj tvrtki u jednoj europskoj metropoli, Meki mnogih turista i gastarbajtera:


Moja ljubav prema ovom gradu... ma koja ljubav, ne osjećam više ništa. Dosta mi je cigli i vjetra za 19 života. Cigle, vjetar, pazi kuda hodaš. Mrtvi turisti. Još malo cigli. Prljave ulice, pazi kuda hodaš. Praktični ljudi sa ciglenim srcima. Neotesani imigranti iz cijelog svijeta koji ne paze kuda voze, kuda hodaju. Predstavljanje kao 'expat' (mrš). Miris trave koju ne pušiš te zapljusne u prljavoj ciglenoj ulici. Biciklist koji te želi ubiti jer je on u pravu. Vjetar koji ne staje ni na sekundu, daj stani malo da se posložim. Ne osjećam ništa više, samo iritaciju.

 

Spontana reakcija na to mi je:

     Nigdje ne postoji raj. Koliko je tužno kad odeš u svijet tražeći bolje mjesto, a ono – čorak!

A onda ... opet ....

Gledaš te nervozne bicikliste i pitaš se: "Što vas muči? Zašto niste sretni?"

Njuškaš dim trave i osjećaš zadovoljstvo što tebi ništa vanjsko ne treba da budeš svoja.

Puštaš vjetar da ti razmeće odjeću, da ti gura kosu na oči i puštaš ga ... i smješkaš se njegovoj djetinjoj upornosti.

Promatraš turiste koji žure da ispune kvotu svoje sreće još jednom galerijom, još jednom ulicom, kanalom, kućom.

Upireš pogledom u ciglu, jednu ciglu i razmišljaš koliko je takvih scena ona vidjela, i koliko će ih još vidjeti i ostat će svoja, ostat će cigla.

I obuhvatiš pogledom i onu pored nje i još jedan red i još jedan zid i još jedan niz zgrada i osjetiš spokoj tih cigli.

 

I onda duboko osjetiš svoj spokoj, jer sve to izvanjsko ne može narušiti tvoj spokoj i zadovoljstvo postojanja i radost omnipotentnosti tvog tijela, uma i duše.

 

 

  1. Sebične poruke
  2. Starosjedioci i došljaci

Stranica 3 od 5